Dermatološke usluge

Spolno prenosive bolesti

Spolno, krvlju i kontaktom prenosive bolesti

Gonoreja

Hepatitis

Herpes

Sifilis

Vaginitisi

HIV i AIDS

HPV genotipizacija

 

Spolno prenosive bolesti

Hepatitis

Hepatitis je latinski izraz za upalu jetre. Osim hepatotropnih virusa (koji specifično inficiraju stanice jetre - hepatocite , upalnu bolest jetre mogu uzrokovati i drugi mikroorganizmi, zatim lijekovi, alkohol, a moguća je i automimuna upala jetre.

Danas je poznato više vrsta virusnih hepatitisa, a među njima najpoznatiju su A, B, C, dok su rjeđi slučjevi D, E, F i G hepatitisa. Svi ti i još neki drugi virusi mogu izazvati slične simptome pormećaja jetrenih funkcija, ali se razlikuju prema načinu prijenosa , liječenju i preventivnim mjerama kojima se nastoji suzbiti njihovo širenje.

Jedini način spoznaje o bivšoj ili sadašnjoj zarazi virusnim hepatitisom je testiranje na HAV, HBV, HCV i druge virusne markere iz krvi.

Simptomi upale jetre slični su kod svih vrsta hepatitisa; žutica, malaksalost, temperatura, gubitak apetita, taman urin, bolovi u zglobovima, olovi u trbuhu, proljevaste stolice, mučnina i povraćanje.

Akutne hepatitis vrlo rijetko može poprimiti fulminantan tijek bolesti i u kratkom vremenu dovesti do zatajenja jetrenih funkcija i smrtnog iskoda. U takvim slučajevima indicirana je transplantacija jetre.

Simptomi hepatitisa blaži su u djece nego u odaslih, a u osoba sa HCV infekcijom klinički simptomi često izostanu.

Hepatitis A

Primarni put prijenosa picorna virusa hepatitisa A jest fekalno oralni, mada se tijekom stadija viremije u zaražene osobe na nezaraženu može prenijeti i krvlju. Stoga je u prošlosti ova bolest zvana i ''bolest prljavih ruku''. Danas se povremene veće epidemije u razvijenim zemljama tumače širenjem hepatitisa A među rizičnom homoseksualnom populacijom spolnim putem.

Inkubacija traje 15 -50 dana, a prosječno oko mjesec dana. Bolesnici izlučuju virus stolicom oko 2 tjedna prije pojave kliničkih znakova infekcije i još 2 tjedna nakon što nastupi žutica. Osim fekalno-oralnim putem, preko zaražene hrane i vode zaraza se može širiti i socijalnim kontaktima unutar članova obitelji, te analnim i oralnim seksom.

Rizične skupine su : osobe koje su u bliskom kućanstvu sa zaraženom osobom, spolni partneri inficiranih, putnici na proputovanjima i kod boravka u siromašnim zemljama svijeta (zemlje u razvoju), muškarci koji imaju spolne odnose sa muškarcima, ovisnici o intravesnkim i drugim drogama.

Kod hepatitisa A nema dugotrajne kronične infekcije, a preboljela bolest ostavlja trajan imunitet. U oko 15% inficiranih moguća je ponovna pojava simptoma tijekom 6-9 mjesečnog perioda od nastupa infekcije /tzv. relaps/.

Terapija je simptomatska, poštedna, zabranjena je konzumacija alkohola jer može pogoršati uaplnu bolest jetre.

Osobe koje boluju od drugih vrsta hepatitisa trebaju se cijepiti protiv hepatitisa A, te je cjepivo najbolja zaštita. Od ostalih mjera prevencije, osnovno je prati ruke uvijek nakon odlaka na zahod, promjena pelena u djece te prije pripreme hrane i prije i nakon jela. Cijepiti se mogu već djeca nakon navršene druge godine života. Odraslima koji putuju u zemlje s povećanim rizikom od HAV infekcije savjetuje se primjena imunoglobulina .

Hepatitis B

Hepatitis B je krvlju i spolno prenosiva bolest, jedna u nizu koja nosi epitet "tihe infekcije" jer većina oboljelih nema uočljive simptome pa su opasni za okolinu jer mogu širiti zarazu. U svijetu ima preko 300 milijuna nositelja virusa, a godišnje od posljedica B hepatitisa umre oko 250.000 ljudi . Bolest je česta u Aziji, Africi , Južnj Americi dok naša zemlja pripada u zemlje niske prevalencije s oko 2% stanovnika koji su klicinoše virusa B . Najčešći je način prijenosa rizično spolno ponašanje i intravenska uporaba droga . Hepatitis B je oko stotinu puta puta zarazniji od AIDS-a. Kod nas je stoga, od 1999. godine, odlukom Ministarstva zdravstva uvedeno obavezno cijepljenje učenika šestih razreda osnovnih škola..Ta odluka nažalost nije u skladu sa preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, koje kažu da se najbolja kontrola HBV infekcije i bolesti postiže ako se cijepi novorođenčad i budući adolescenti.

Kod intravenskih ovisnika rizik se od zaraze (slično kao i kod hepatitisa C, koji se daleko rjjeđe od njega prenosi spolnim putem) povećava s dužinom uzimanja droge, pa je rizik od infekcije gotovo stopostotni nakon pet godina iv. uzimanja droge. Kod spolnog prijenosa rizični su faktori promiskuitet, homoseksualnost, i dužina spolne aktivnosti. Rizik od bolesti osobito je visok kod spolnih partnera intravenskih narkomana, prostitutki i klijenata. Inkubacija (vrijeme od zaraze do nastanka simptoma) je od 60 do 180 dana.

Infekcije se može dogoditi i preko britvica, četkica za zube, pribora za jelo i igračaka, kod tetoviranja, piercinga, akupunkture, kod zubara, ginekologa, pedikera, bušenja uha, tijekom liječenja na dijalizi, endoskopskim pretragama, respiratorima. Osim krvlju. HBV prenosi se slinom i ostalim tjelesnim sekretima.

U početku bolesti u prvih tjedan-dva jaljaju se umor, mučnina , povraćanje , gubitak apetita, tupa bol u predjelu jetre.

Klinička slika hepatitisa B razlikuje se od osobe do osobe, od infekcije bez simptoma do teškog oblika upale i zatajenja jetre. U malog postotka inficiranih u ranoj fazi bolesti javlja se urtikarijalni osip, svrbež, temperatura, artralgije. U stadiju ulice nastaje žutilo bjeloočnica oka, jezika , ostali sluznica i kože, uz tamni urin, nestanak općih simptoma i bolje opće stanje. Sve to traje do 3 mjeseca. Kod fulminantnog oblika bolesti dolazi do zatajenia jetre. Srećom to se događa zatajeniem manje od 1% bolesnika.

Kronični hepatitis B smatra se onaj kod kojeg upala jetre traje duže od šest mjeseci. Rizik od razvoja ovisi kad je nastala infekcja i stanju imuniteta. Inficira li se dojenče, ima 90 posto izgleda da dođe do kroničnog hepatitisa jer je imunološki sustav slab. S druge strane kronični hepatitis razvit će se u samo pet posto odraslih osoba. Rizik razvoja kronične upale znatno je veći kod ljudi s oslabljenim imunitetom kao što su bolesnici na kroničnoj hemodijalizi, kemoterapiji, na imunosupresivnoj terapiji nakon transplantacije organa, oboljeli od infekcije HIV-om. Glavni simptomi kroničnog hepatitisa su umor te povremena mukla bol pod desnim rebrenim lukom.

U 15-20 % kroničnih bolesnika kroz 5 godina nastane ciroza jetre. Oni su visokom riziku od hepatocelularnog karcinoma, posebno ako su nositelji wirusa od rođenja. Većina kroničnih HBV kliconoša ima normalne biokemijske nalaze jetre, nema histološke promjene niti simptome. To su tzv. Zdravi nositelji. Prognoza im je vorlo dobra, i smatra se da su na virus razili imunotoleranciju. Za razliku od njih orlo ugrožena skupina su zdravstvenim radnici koji se lako mogu zaraziti mehaničkim ozljedama ( ubod iglom, skalpelom , kontak sa zaraženom krvlju putem sitnih ozljeda kože, prskanjem krvi na sluznicu nosa i oka. U riziku su osobe u jedinicama za hemodijalizu, za intenzvnu njegu, endoskopskim jedinicama, odjelima i ustanovama za mentalno retardirane.

Energix B cjepivom proizvedenim genetskim inžinjeringom iz stanica kvasca i sadrži visoko pročišćen HBs antigen cijepe se osobe koje pripadaju u visokorizične skupine i adolescenti. Algoritam cijepljenja je 0, 1, 6 mjeseci, a osobe koje nisu u rizičnim skupinama cjepivo plaćaju. Daje se u mišić nadlaktice kod odraslih i u bedro kod djece. Cjepivo je vrlo djelotvorno i nije potrebna ponovna revakcinacija. Ne prporuča se rutinsko retestiranje niti booster doza cjepiva jer pad koncentracije antitijela u krvi ispod razine detektibilnosti testa ne znači i gubitak efikasnosti stečene zaptite cjepivom.

Pasivna zaštita (imunoprofilaksa) daje se novorođenčadi inficiranih majki, osobama koje su se ubole kontaminiranom iglom, nakon spolnog odnosa s potencijalno zaraženom osobom i nakon transplantacije jetre bolesnicima koji su prethodno bili pozitivni na HBs antigen virusa B hepatitisa. Nakon spolnog kontakta ili uboda iglom, u roku od 48sati od kontakta kao zaštita daje se specifični hepatitis B imunoglobulin ( HBIG ), a nakon mjesec dana još jedna takva doza hiperimunog gamaglobulina.

U svrhu preventivnog djelovanja treba promicati postupke osobne zaštite, nošenje zaštitnih rukavica, maski i naočala. Testiranje trudnica , krvi i pripravaka, promjenu ponašanja u spolnom životu i programe opskrbe narkomana iglama za jednokratnu uporabu.

Interferoni

Od tri klase interferona (alfa, beta, gama) samo je alfa interferon djelotvoran u liječenju virusne upale jetre. Mehanizam djelovanja ovog lijeka na hepatotropne viruse složen je i višestruk.

S obzirom na metodologiju proizvodnje postoje tzv. rekombinantni interferoni, nastali genetskim inžinjeringom pomoću nekih vrsta gljivica i bakterije ešerihije koli, zatim limfoblastoidni, prirodni, ljudski interferon, konsenzusni interferon dobiven skeniranjem alfa podtipova interferona, konstruiranjem konsenzus molekule koja se klonira u rekombinantnoj ešerihiji koli i pegilirani interferon, koji je kemijski modificiran tako da se na interferon veže molekula polietilen glikola kako bi se lijeku produžilo vrijeme trajanja u ljudskom serumu u odnosu na standardne oblike, te što duže vremena zadržao u cirkulaciji.

Terapija B hepatitisa

Antivirusna terapija nije indicirana u akutnoj fazi bolesti, već samo simptomatska (dijeta, čuvanje od većih napora, vitamini), a kod razvoja kronične bolesti. Daje se u svrhu prevencija komplikacja. Postoji naime opasnost od ciroze pa i karcinoma jetre. Antivirusni lijekovi koj se tada koriste su interferon-alfa i lamivudin ( iz skupine nukleozidnih analoga). Prema najnovijim svjetskim i domaćim preporukama u terapiji se koristi njihova kombinacja. Glavni nedostatak terapije je pojava mutiranih tipova virusa i rezistencija na lijekove. Kod oboljelih s pogoršanjem bolesti jetre uzrokovane nastankom mutiranih virusa otpornih na lamivudin daje se kao ‘’terapija spasa’’ adefovir dipivoxil (nukleotidni analog) koji dalje inhibira replikaciju virusa.

Hepatitis C

Hepatitis C virusna je upalna bolest jetre i danas vodeći uzrok kronične bolesti jetre u svijetu. Stoga govorimo o svjetskoj pandemiji ove bolesti. Prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) u svijetu je njime inficirano više od 300 milijuna osoba. Učestalost (prevalencija) među općom populacijom u u Evropi je oko 1,5% , a u Hrvatskoj iznosi oko 1,3%. Znatno veća učestalost je među rizuičnim skupinama /intravenski narkomani i bolesnici oboljeli od hemofilije/, visokih 80%. Akutni hepatitis C najčešće nema simptoma ili su nespecifični pa se bolest ne prepozna u toj fazi i infekcija ostane nedijagnosticirana. Oko 80% inficiranih razvije kronični oblik bolesti, koji može, ako se ne prepozna i ne liječi , u vremenu od oko 25 godina nakon infekcije u 20-30% slučajeva prijeći u cirozu ili karcinom jetre sa smrtnim ishodom. Stoga je danas HCV infekcija najčešći razlog za transplantaciju jetre.

Prognoza HCV infekcije zavisi o tipu kronične bolesti jetre i genotipu virusa kojim je osoba zaražena. Do danas je poznato 6 osnovnih genotipova i 30-ak subtipova virusa hepatitisa C. Lošiju prognozu bolesti imaju oboljele osobe koje su starije od 40 godina, muškog su spola i konzumiraju alkohol.

Broj HCV -om inficiranih osoba u našoj zemlji prema procjenama SZO viši je od 80 000.U Americi od posljedica ove zaraze umire godišnje oko 12 000 ljudi.

HCV i načini prijenosa

Uzročnik hepatitisa C je RNA flavivirus otkriven 1989 godine. Od zaražene na nezaraženu osobu virus se prenosi na dva osnovna načina parenteralno i neparenteralno.

parenteralno (češći put) , tj. putem krvi i krvnih pripravaka, te su u najvišem riziku osobe koje:

uzimaju ili su uzimale intravenske droge zaraženim priborom (igle, šprice)
osobe koje su liječene transfuzijama krvnih pripravaka prije 1992. godine
osobe koje su transplantirane prije 1992. godine
osobe na dijalizi
osobe oboljele od hemofilije
osobe koje su se bile( ili idu ) na tetovaži, piercingu, akupunkturi i one koje to rade drugima
zdravstveni radnici
osobe niskog socioekonomskog statusa
osobe koje uzimaju kokain intranazalno
novorođenčad inficirana od HCV pozitivne majke

neparentelanim putem (rjeđi) virus se može prenijeti i nezaštićenim spolnim sa inficiranom osobom , sa inficirane majke na novorođenče, te socijalnim kontaktima unutar obitelji - korištenjem zajedničkog pribora za intimnu higijenu među članovima obitelji (četkice za zube, škarice za nokte i kožicu, žileti, britvice za depilaciju i brijanje).

U 30-50% svih zaraženih način infekcije i dalje je nepoznat, te se mora naglastiti rizik od postojanja još neprepoznatih, načina prijenosa.

Nukleinska kiselina virusa nađena je u većini tjelesnih tekućina, no nalaz HCV RNA ne znači uvijek infektivnost , zapravo je ona inaktivna u žuči i u stool???? Spolni prijenos infekcije HCV događa se rijetko (manje od 3% slučajeva HCV infekcije) i u monogamnih je partnera rizik manji od 0,6% godišnje. Rizik od transmisije spolnim putem povišen je ako postoje erozije genitalne sluznice, traumatski spolni odnos , genitalni ulceri i ranice, te kod HIV pozitivnih osoba. Rizik prijenosa sa zaražene majke na dijete u doba porođaja je 0-25% i zavisi o stupnju viremije u majke (broju virusnih kopija po mililitru krvi).

Klinička slika i tijek bolest

Zaražene osobe najčešće su bez simptma i znakova bolesti. Inkubacija je od 14 do 180 dana, prosječno 45, a najprepoznatljiviji je klinički simptom bolesti neobjašnjiv umor. U prvih 6 mjeseci nakon infekcije u 15-25% zaraženih nastupa spontani klirens, sa potpunim oporavkom, ali i rizikom od ponovne infekcije. U 70-85% zaraženih virus ostane u tijelu i infekcija postaje kronična. Zbog asimptomatske prirode akutne infekcije, tihog tijeka ili blagih nespecifičnih simptoma od kojih su uz umor česti i bol u mišićima, mučnina, žutica, proljev, većina se kroničnih HCV infekcija ne prepozna sve dok ne nastane dekompenzacija jetre ili se bolest slučano otkrije kod rutinskog testiranja krvi.

Uz samu bolest moguće su i komplikacije, a najčešće su; oštećenje bubrega, upalnazbivanja na krvnim žilama i autoimuna bolest štitne žlijezde.

Dijagnostika C Hepatitisa

Od osnovnih laboratorijskih nalaza najčešće su povišene vrijednosti jetrenih enzima aminotransferaza /ALT i AST/ te gama-glutamiltransferaze /GGT/u serumu. Jednostavnim testom iz uzorka krvi dokazuje se prisustvo ili odsustvo antitjela na virus C hepatitisa : anti-HCV. Pozitivan rezultat dokaz je imunološkog odgovora nastalog u kontaktu sa virusom, ali ne dokazuje aktivno priustvo virusa u krvi . Ako se test na protutijela učini prerano može biti lažno negativan jer je potreban određen period (prosječno 15 tjedana) od dana infekcije za nastanak dovoljne količine antitijela u krvi, za pozitivan rezultat anti-HCV testa. Test može biti lažno negativan nakon testiranja osoba koje su na hemodijalizi te osoba sa smanjenim imunološkim odgovorom . Tada se radi dodatna dijagnostika, PCR- HCV RNA test. Moguć je kvalitativan (HCV RNA) i kvantitiativan dokaz (broj kopija /ml) virusa u uzorku krvi PCR testiranjem. Kod pozitivnog nalaza HCV RNA testa iz uzorka krvi, osoba se upućuje na specijalistički pregled radi daljnje dijagnostike kako bi se definirao stadij bolesti, isključili drugi mogući uzroci bolesti jetre i poremećaji jetrenih funkcija, odlučilo o daljnjem praćenju pacjenta i terapiji.

Preporuča se učiniti kompletnu krvnu sliku i leukogram, protrombinsko vrijeme , markere za poremećaj rada štitnjače , za ispitivanje metabolizma željeza, HBsAg i test na HIV.

Osobe s kroničnom bolesti jetre trebaju se kontrolirati svakih 6-12 mjeseci.

Terapija

Osnovni je cilj iskorijeniti infekciju u ranoj fazi bolesti , zaustaviti umnažanje virusa kako bi se smanjila upala jetre i moguća progresija u dekompenziranu cirozu i razvoj karcinoma (Hrvatska konsenzus konferencija o hepatitisima, Zagreb 2004.). Sekundarni cilj terapije hepatitisa C je smanjiti broj kliconoša , a time i rezervoar virusa u općoj populaciji.

U slučaju blage infekcije, a zbog opasnosti od ozbiljnih nuspojava liječenja, liječnik specijalist može savjetovati praćenje i odgoditi početak liječenja do prvih znakova napredovanja bolesti. Terapija izbora danas je liječenje pegiliranim interferonom alfa 2 a ( njezinom se primjenom suzbija virusna replikacija) u kombinaciji sa ribavirinom (protuvirusni lijek) u oko 50% pacijenata (genotipa 1). Kako alkohol izrazitro povećava rizik od nastupa ciroze jetre, potrebna je potpuna apstinencija od alkohola. U slučaju zatajenja jetre dolazi u obzir transplantacija kao zamjena za jetru oštećenu u poodmakloj cirozi ili u početnom stadiju nastalog hepatocelularnog karcinoma. Transplantacija jetre vrlo je ozbiljan kirurški zahvat nakon kojega se ostatak života moraju uzimati lijekovi koji sprječavaju odvbacivanje transplantata. Cjepivo protiv C virusa ne postoji ali se oboljelima savjetuje da se cijepe protiv virusa A i B. Imunizaciju je najbolje obaviti u ambulantama za cijepljenje Epidemioloških službi pri Zavodima za javno zdravstvo. Učinkovitost latex kondoma u prevenciji prijenosa hepatititsa C spolnim putem je nepoznata, ali se kontinuiranom i korektnom primjenom kondoma može smanjiti rizik od prijenosa.

Osobama koje boluju od hepatitisa C savjetuje se :

apstinencija od alkohola , jer alkohol povećava rizik od ciroze.
kontrolirati se 1-2 puta godišnje kod specijaliste hepatologa
zdrava hrana s malo masnoće, dovoljno ugljikohidrata (jetra ''voli slatko''
osobito med)
ne umarati se, već se štediti od povećanih napora i stresova
poduzeti mjere opreza da se spriječi širenje te bolesti: reći za bolest liječniku/zubarukada idete na kakav liječnički ili zubarski zahvat ili postupakOprezno postupajte sa porezotinama ili krvlju na otvorenim ranama, koristite dezinficijense i rukavice , flastere i zavoje kako biste zaštitili osobe s kojima kontaktirate u kući, školi, na poslu, otpadni materijal tijekom menstruacije, brijanja i slično stavljajte posebno u plastične vrećice, koristite kondom za vrijeme spolnih odnosa.

HCV pozitivna osoba ne smije:

biti davatelj krvi, tkiva niti organa
dijeliti igle i šprice za injekcije ili narkotike s drugim osobama, niti dijeliti četkice za zube, žilete zajedno sa drugim ukućanima

Hepatitis D

Procjenjuje se da je u svijetu njime zaraženo oko 15 milijuna ljudi. Zemlje s visokom učestalosti su Italija, dijelovi istočne Europe, zapadna Azija, Kolumbija, Venezuela, i neki otoci u pacifiku.

Za replikaciju D virusa potreban je HBV, ali se zemljopisan raspodjela ove dvije bolesti ne poklapa.

Prenosi se slično kao i B hepatitis, a najrizičnije su skupine intravenski ovisnici i osobe oboljele od hemofilije.

Akutna HDV infekcija moguća je kod bolesnika s B hepatitisom kao superinfekcija ili istovremeno jedna i druga, kao koinfekcija. Moguća je i latentna infekcija, koja je opisana u slučajevima transplantacije jetre. U više od 90% oboljelih kod superinfekcije nastupa kronična progresivna bolest jetre, s čestim fulminantnim tijekom.. Kronilna infekcija daje nespecifične simptome koji su slični kao kod kronične upale jetre izazvane drugim virusima.

Superinfekcija ovom vrstom hepatitisa uspješno se može prevenirati promjenom ponašpanja osoba koje pripadaju rizičnim skupinama, uporabom kondoma i programima uporabe sterilnih igala kako bi se spriječilo širenje među ovisnicima.

Terapijski se daje jednogodišnja terapija nterferonom alfa, subkutano, 3 x tjedno. Moguć je relaps (ponovna pojava bolesti).

Dijagnostika virusnih hepatitisa

Posljednjih dvadesetak godina, nakon otkrića pet najčešćih hepatotropnih virusa koji uzrokuju akutne i kronične upale jetre (HAV-Picornavirus, HBV-Hepadnavirus, HCV-Flavivirus, HD-Delta nekomletan virus, HEV-Calcivirus), primjenom imunoloških metoda serološke dijagnostike ( dokaz antigena virusa i protutijela domaćina u krvnim uzorcima) , i otkrićem metoda molekularne dijagnostike kojima se dokazuje virusni genom, broj kopija i genotip virusa u ispitivanom serumu, nastupilo je doba moderne dijagnostike i terapije virusnih hepatitisa.

Serološka dijagnostika virusnih hepatitisa

Da bi se otkrilo koji je virus uzrokovao hepatitis, provode se testovi iz krvi. Za dokaz seroloških markera (biljega) na hepatotropne, ali i neke nehepatotropne viruse (adenovirusi, cytomegalovirus, Epstein-Bar virus, Herpes simplex virus i drugi, danas se koriste EIA (enzimimunološke) metode, koje odlikuje visoka specifičnost, osjetljivost, reproducibilnost, uz relativno nisku cijenu, te brzo i jednostavno izvođenje. Takvim testiranjem, nakon vađenja uzorka od 5-10 mililitara krvi (a da testirana osoba ne mora biti potpuno natašte) rezultat testa poznat je već za par sati.

Dijagnostički markeri hepatitisa A

Hepatitis A (''bolest prljavih ruku'') širi se feko-oralnim putem, a danas se rizičnim skupinama smatraju putnici u zemlje s lošim higijenskim prilikama i pripadnici homoseksualne gay populacije.
Nakon nešto više od mjesec dana od dana infekcije virusom HAV u krvi inficirane osobe testom se mogu otkriti IgM i IgG anti-HAV. IgM klasa anti-HAV protutijela nestaje iz krvi za oko 6 mjeseci od nastupa infekcije, dok IgG anti-HAV protutijelo ostaje u krvi doživotno, kao rezultat preboljelog hepatitisa A. Za osobe koje imaju pozitivan nalaz anti-HAV smatra se da su ili prokuženi, ili u slučaju da su cijepljeni HA cjepivom, te osobe imaju zaštitni titar anti-HAV protutijela u krvi .
Naime, u profilaksi hepatitisa A primjenjuje se HAV cjepivo ili polispecifični imunoglobulin.

Dijagnostički markeri hepatitisa B

Hepatitis B prenosi se spolnim putem, parenteralno preko krvi i sa zaražene trudnice/majke na dijete. Osoba se može inficirati tijekom posjete stomatologu, kod tetoviranja, pedikiranja, piercinga, akupunkture. U rizične skupine pripadaju spolni partneri inficiranih osoba, zdravstveni radnici, i.v. narkomani, djeca zaraženih majki. Prema epidemiološkim procjenama u svijetu od njega boluje oko 300 milijuna ljudi, a od posljedica ove bolesti godišnje umre oko 250 000 ljudi. U Hrvatskoj je oko 80 000 kliconoša virusa B, te pripadamo u zemlje niske prevalencije, s manje od 2 % zaraženih stanovnika. Protiv ove bolesti postoji cjepivo, koje je uvršetno u program cijepljenja djece, a njime se cijepe i osobe koje pripadaju rizičnim skupinama.
U ranoj fazi hepatitis B akutne infekcije iz krvi je moguće dokazati samo antigene HBsAg i HbeAg zajedno, ili pojedinačno. Nakon pojave antigena među prvim antitijelima u krvi inficirane osobe javljaju se anti-HBc IgM i ukupni anti-HBc. Nastankom tzv. serokonverzije, dolazi do nestanka antigena, i do pojave specifičnih anti-HBe i zaštitnih anti-HBs protutijela, a iz krvi nestaje IgM anti-HBc. Nakon oporavka od preboljelog hepatitisa B u krvi ostaju doživotno anti-HBc i anti – HBs protutijela , a ponekad i anti-HBe.
U osoba sa slabijim imunitetom ponekad se testiranjem krvnog uzorka pronađe samo izolirani nalaz anti-HBc protutijela koji može uputiti na moguću viremiju niskog stupnja.
Ako je marker HBsAg pozitivan više od 6 mjeseci, i ne nestaje iz krvi, njegov dokaz upućuje na sumnju da osoba boluje od kroničnog B hepatitisa.
Kod infekcija tzv. mutantima virusa, mogući su atipični serološki nalazi, pa je testiranje potrebno proširiti molekularnom dijagnostikom.

Dijagnostički markeri hepatitisa D

Riječ je o koinfekciji nepotpunog Delta virusa koji se ne može replicirati (umnažati) bez prisustva površinskog antigena virusa hepatitisa B. Kada se dogodi superinfekcija HDV, često je ishod bolesti kronični, a ponekad i fulminatni oblik upale jetre, s teškom kliničkom slikom.
U krvi se tada dokazuje HD antigen, koji je pozitivan u cirkulaciji 1-2 tjedna uz IgM i IgG anti-HD protutijela. Superinfekcija i HD-koinfekcija B hepatitisa određuje se prema pojavi određenih markera B i D infekcije.
Dijagnostički markeri hepatitisa C

Ovaj se oblik virusne upale jetre najčešće prenosi parenteralnim putem, a izuzetno je čest oblik virusne infekcije u ovisnika o intravenskim drogama. Moguć je vertikalni prijenos sa zaražene majke na dijete, ali puno rjeđe od hepatitisa B. U svijetu se procjenjuje da je C virusom zaraženo 170 milijuna osoba. Cjepivo protiv ove infekcije ne postoji. Do danas je poznato 9 glavnih genotipova virusa C, označenih od 1 do 9, a neki su podijeljeni u subtipove, od koji su najčešći europski tipovi 1a, 1b, 2c, dok je genotip 3 najzastupljeniji među rizičnom skupinom ovisnika. Najčešći genotip u Hrvatskoj je 1b.
Kao probirni test na hepatitis C u krvi se određuje serološki marker - anti-HCV protutijelo.

Dijagnostički markeri hepatitisa E

To je endemski oblik hepatitisa, koji se slično A hepatitisu širi feko-oralnim putem. Serološki se dokazuju anti-HEV protutijela. Od trenutka stvaranja do osam mjeseci od nastupa infekcije u krvi se nalaze IgM klasa protutijela koja potom nestaju, a ostaju IgG anti-HEV i prisutna su u krvi više godina.

Molekularna dijagnostika virusnih hepatitisa

I dok serološka dijagnostika ima svoje prednosti (uz visoku osjetljivost i specifičnost) u probiru, u smislu brzog i relativno jeftinog načina razlikovanja vrste virusa koji je uzrokovao infekciju jetre, razvojem molekularne biologije dogodila se revolucija u dijagnostici koja je omogućila dokazivanje virusnih genoma.
Molekularna dijagnostika virusnih hepatitisa osobito je korisna metoda za razlikovanje infektivnosti i neinfektivnosti, razlikovanje da li se radi o recentnoj ili o kroničnoj infekciji i praćenje rezultata terapije, što se osobito odnosi na dijagnostiku virusnog hepatitisa C i B.
Osim što se u serumu PCR metodom određuje kvalitativno prisustvo HBV –DNA i HCV-RNA, određuje se i broj kopija virusa po mililitru krvi, te genotip virusa. Jedna od najznačajnijih primjena molekularne dijagnostike je praćenje učinkovitosti interferonske terapije u liječenju kroničnih oblika B i C hepatitisa. U određenim intervalima tijekom primjene terapije provjerava se broj virusnih čestica u serumu pacijenta i time definira uspješnost terapije.
Terapijske studije pokazale su da se primjenom pegiliranog interferona koji se aplicira 1x tjedno, s uspjehom izliječenja u oko 55% pacijenata.
Određivanje HCV genotipa ima i epidemiološku važnost jer može pomoći u otkrivanju mogućeg puta i izvora infekcije.